ANĐEO LIJEPIH RIJEČI
Uloge: otac Petar, majka Ankica, dvije sestre Julija i Martina
Scena: obiteljski dom, sestre razgovaraju
Martina (tužno): Čuješ li ih? Opet se svađaju.
Julija (čita knjigu): Tko?
Martina: Zar ne čuješ? Čuje ih cijelo susjedstvo. Naši roditelji! (Uzme joj knjigu iz ruke.) Vidim, neka zanimljiva knjiga, kad nisi čula buku! (Čita naslov knjige.) Hm, „Anđeo na djelu“... O čemu se radi?
Julija: Anđeli pomažu ljudima da bi i oni dobili krila.
Martina: To bi bilo dobro! Zamisli mene s krilima. Prvo što bih učinila... Znaš što bih prvo učinila da imam krila?
Julija: Ne pada mi na pamet!
Martina: Odletjela bih iz ove kuće! Ne podnosim svađu! I što je najgore, uvijek se svađaju zbog sitnica. A tebe kao da to ne zabrinjava?
Julija (zabrinuta): Varaš se! Već duže vrijeme razmišljam što učiniti. I dok sam čitala ovu knjigu, nešto mi je palo na pamet... (Čuje se vika oca i majke.)
Martina (prekine ju): Stani! Evo ih! Bolje da nas ne zateknu ovdje. Znaš da smo morale već biti u krevetu.
Julija: Ni meni nije do nove svađe. Idemo! (Sestre otrče sa scene. Na scenu dolaze otac i majka. Petar sjedne i čita novine. Ankica mu ih uzima iz ruku.)
Ankica (glasno i srdito): Novine, novine... Može li jedan dan proći bez njih?
Petar: A može li jedan dan proći bez tvojih prigovaranja?
Ankica (pomirljivo): Dobro! Dobro! Nećemo se svađati. Htjela sam te zamoliti da odeš sa mnom na misu.
Petar (iznenađeno): Na misu? Zašto?
Ankica: Župnik je pozvao sve roditelje prvopričesnika. Bio je jasan: i otac i majka! Ne bi bilo lijepo da se ti ne pojaviš. Svi će doći.
Petar: Svi će doći! I to ti je pravi razlog?
Ankica: Ma, slušaj Petre, zašto uvijek vodiš razgovor tim tonom?
Petar: A tvoj ton? Čuješ li ti sebe!
Ankica: Ne želim se svađati. Netko je lijepo rekao: „Život treba gledati u svjetlu vječnosti, ovdje smo ionako u prolazu.“ Ja samo želim da odeš sa mnom na misu. Želim da se spasiš, ništa više.
Petar: Ja se želim spasiti od tvojih teških riječi. Bole me.
Ankica (srdito): Od mojih teških riječi? A ja sam se cijelo vrijeme trudila! Teške riječi, znači?! Od ovog trenutka zatvaram usta. Ne ću više s tobom ni razgovarati. Ionako se samo svađamo.
Petar (pomirljivo): Ali, Ankice, htio sam ti samo reći da riječi koje smo izgovorili i u šutnji odjekuju, bole...
Ankica: Što onda želiš?
1
Petar (žalosno): Ma, ništa. (Uzme novine i ode.)
Ankica (ugleda knjigu na stolu): Gle, što je to? (Uzme ju i počne listati, a zatim pročita naslove.) Anđeo mira, anđeo dobrote, anđeo ljubavi, anđeo lijepih riječi. Kakav je to anđeo? Što to piše? (Čita glasno.) Na grube riječi odgovara osmijehom jer zna da riječi mogu nanijeti duboke rane. Anđeo lijepih riječi je dosjetljiv... (Ostavi knjigu.) To nije za mene. Bolje je da odem leći. (Ode, a na scenu se vrati Julija.)
Julija: Ah tu je! Već sam mislila da je netko poželio ovu knjigu za večernje štivo. Samo da završim ovo poglavlje. (Sjedne i čita. Uskoro dođe Martina.)
Martina (zabrinuto): Što radiš tu? Znaš da bi se roditelji mogli ljutiti. Ne želiš da se opet svađaju.
Julija: Baš suprotno. Mislim da nam anđeo može pomoći.
Martina: Nemoj se šaliti. Anđeli nas čuvaju, to znam, ali da mogu pomoći našim roditeljima, ne znam baš.
Julija: Anđeo lijepih riječi to može učiniti. Evo, pročitaj. (Daje joj otvorenu knjigu.)
Martina: Vidim, podcrtala si da je dosjetljiv. Znaš da naši roditelji ne poznaju jezik anđela lijepih riječi. Ja idem leći, a i tebi bi bilo bolje.
Julija: Vidjet ćeš sutra, uspjet će mi! Od tebe očekujem samo molitvu.
Martina: Znaš da se molim. Ove godine posebno jer sam prvopričesnica. Skoro sam zaboravila, sutra je misa. Što misliš, hoće li tata doći?
Julija: To ne znam, ali vjerujem da će anđeo sutra biti na djelu. Od tebe tražim...
Martina: Znam! Samo molitvu. (Ode.)
Julija: Anđele lijepih riječi, sutra mi moraš pomoći. Što mi je činiti? (Opet čita.) Dosjetljiv si kao i ljubav. I donosiš svjetlo ljudima. (Ushićeno) Svjetlo! Sjetila sam se. Gdje sam stavila onu svijeću. (Traži je.) Ah, evo je. Sad se idem pomoliti svojemu anđelu, koji će sutra biti na djelu.
(Scena je neko vrijeme prazna. Može se glazbom dočarati noć, a onda buđenje jutra. Za stolom je opet otac i čita novine. Dolazi Ankica. Dok se Ankica i Petar svađaju, ulazu Julija i nosi upaljenu svijeću. Zaviruje u svaki ugao kuće kao da nešto traži. Roditelji ju odmah ne primjećuju.)
Ankica (viče): To sam i mogla misliti! Opet isti prizor. Lako je tebi šutjeti kad si uvijek u društvu tiska.
Petar: Izabrao sam bolje društvo.
Ankica (ugleda Juliju koja ulazi s upaljenom svijećom): Što ti radiš s tom svijećom? Hajde učiti! Zar ne vidiš da otac i ja razgovaramo? (Julija se malo odmakne i nastavi tražiti na drugoj strani.)
Petar (začuđeno): Razgovaramo? Kako to možeš reći? Znam, ti sve možeš reći. I da mi je znati, zašto se trudim sačuvati mir?
Ankica: Mir? Što sve neću čuti! (Opet se okrene prema Juliji.) Julija! Čuješ li me? Makni se s tom svijećom! (Julija se opet malo odmakne u drugi ugao i nastavi tražiti. Majka se ponovno obraća ocu.) I ideš li na misu danas? Naravno, ne ideš! Zar bi se ti mogao promijeniti? (Opet se srdito obrati Juliji.) Zar me nećeš poslušati? Odgovori mi već jednom! Što tražiš s tom svijećom po kući?
Julija: Točno to, tražim. Tražim lijepe riječi, mama. Lijepe riječi koje su se tako davno izgubile da ih svijećom moram tražiti.
Ankica (zamišljeno): Lijepe riječi... Lijepe riječi tražiš?
2
Julija: Baš tako! Od toliko izgovorenih riječi, one lijepe su nestale. :S
Petar: Hmm... Možda...
Ankica: Možda smo ih stvarno izgubili...
Julija: Dobro onda, potraga je završena. Ja idem... (Julija pođe ugasiti svijeću.)
Ankica (Uzbuđeno): Ne! Nemoj ju gasiti! Neka nas svijetlo podsjeti na mir, na lijepe riječi koje uvijek iznova trebamo pronalaziti...
Petar: Baš tako! Počnimo to od ovoga trena! (Zagrli majku i potom se obrati Juliji.) Nego, Julija, moram priznati – iznenadila si me ovom „potragom“ za lijepim riječima. Kako si se samo toga sjetila?
Julija (pokaže knjigu): Anđeo na djelu! (Dolazi Martina.)
Martina: Anđeo lijepih riječi i moja molitva. Znam da je čuo sve što sam mu sinoć govorila!