LURD – SUSRET NEBA I ZEMLJE
Likovi: Bernardica, njezina sestra Tioneta, njihov prijatelj Ivan, bernardičine prijateljica, majka, otac, svečenik, ljudi, Marija
Scena: špilja u prirodi, pokraj koje teče rijeka, može se prilagoditi izvođenju u crkvi, napraviti imitaciju zida špilje
Bernardica, njezina sestra i prijatelj dolaze do špilje skupljajući drva. Bernardica počinje skidati čarape i cipele jer je željela bosonoga u vodu. Odjednom samo ona začuje zvuk vjetra. Pogleda prema spilji i ugleda ženu u bijelom. Žena ju rukom pozove da joj se približi. Djevojčica se uplaši, uzima svoju krunicu i pokušava se prekrižiti, ali ne uspijeva. Žena u ruci također drži krunicu, i kada se ona prekriži, uspijeva i djevojčica. Bernardica moli krunicu naglas.
BERNARDICA: Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodina s tobom.... (gleda prema ženi koja prstima prebire po kunici, kao da moli, ali ne otvara usta).
Žena odlazi i djevojčica se obrača ostalima.
BERNARDICA: Jeste vidjeli?
TIONETA: Vidjeli? Koga?
BERNARDICA: Bila je ovdje!
IVAN: Tko? Tko je bio ovdje?
BERNARDICA: Prekrasna gospođa u bijelom! Imala je krunicu u ruci, i molila je sa mnom!
TIONETA: Vidjela sam da si ti molila krunicu, ali nije bilo nikoga osim nas ovdje. Jesi dobro? (pipa joj čelo) Nemaš li temperaturu pa buncaš?
BERNARDICA: (pomalo ljutito) Dobro sam! Znam da sam ju vidjela!
IVAN: Kasno je idemo kući!
Ivan odalzi svojoj kući, a djevojčice svojoj gdje ih majka dočekuje. Bernardica već sa vrata, sva u zanosu viče.
BERNARDICA: Mama, mama, vidjela sam ju!
MAJKA: Dijete drago, koga?
BERNARDICA: Lijepu gospođu u bijelom! Prvo sam se jako uplašila, ali je onda molila sa mnom krunicu, i više me nije bilo strah!
MAJKA: Tioneta, o čemu ona govori?
TIONETA: Ne znam, to je ponavljala i kod spilje, no Ivan i ja nismo nikoga vidjele.
MAJKA: O tome ćemo sutra! Idite spavati! I nema više do spilje!
BERNARDICA: Ali mama!
MAJKA: Ništa, u krevet!
Nakon nekoliko dana, Bernardica osjeti želju da ponovno ode do spilje, no majka nije dopuštala. No nakon kratkog nagovaranja, popušta, i pušta djevojčicu, koja ponovno odlazi do špilje, u pratnji prijateljica. Nosi bočicu sa svetom vodom.
BERNARDICA: Kleknite zajedno sa mnom, molit ćemo krunicu kao i prošli put.
Djevojčice bez pogovora kleknu i krenu moliti krunicu. Ponovno se pojavljuje gospođa u bijelom, s krunicom u ruci.
BERNARDICA: Ako si od Boga ostani, ako nisi otiđi!
Bernardica je škropi svetom vodom. Žena se sve više i više smiješi. Djevojčica nastavlja moliti krunicu. Žena uz osmijeh nestaje.
Nakon nekoliko dana opet dolazi pred spilju, ali sad sa ''zadatkom'', seljani su rekli da pita ženu kako joj je ime.
BERNARDICA: (pruža papir i olovku ka ženi) Možete li molim vas napisati svoje ime?
MARIJA: To nije potrebno. Hoćeš li biti tako dobra i dolaziti do spilje daljnih petnaest dana?
BERNARDICA: Da, obećajem to.
MARIJA: Obećajem da ću te usrećiti, ali ne u ovome svijetu nego u idućem.
Zatim Marija blagim glasom kaže.
MARIJA: Željela bih vidjeti ovdje mnogo ljudi.
Zatim žena ode.
Djevojčica ponovon odlazi do spilje i ponovno joj se Marija obraća.
MARIJA: Molite za grešnike.
Po dolasku kući, djevojčicu čeka otac.
OTAC: Gdje si bila?
BERNARDICA: Do spilje, razgovarati sa pelijepom gospođom u bijelom.
OTAC: Ma kakva gospođa! Nema više nikakve spilje! Odsada, ti je zabranjeno tamo ići! Obećaj mi!
BERNARDICA: (tužno) Obećajem!
Djevojčica odlazi svećeniku na ispovijed i priča mu da joj je otac zabranio da odlazi do spilje.
BERNARDICA: Više ne smijem tamo! Obećala sam ocu! A tako želim ponovno vidjeti lijepu gospođu.
SVEĆENIK: Nitko ne može zabraniti odlazak tamo, ni tvoj otac. Znam da te čeka vani, pozovi ga.
Odlaze sa scene. Otac dolazi djevojčici.
OTAC: Ukidam zabranu, smiješ do spilje, ali molim te se čuvaj.
BERNARDICA: Hvala ti tata! Hoću.
Djevojčica ponovno odlazi do spilje, gdje je Marija podučava posebnu molitvicu koju Bernardica čuva kao tajnu i molit će je do kraja života.
MARIJA: Idi svećenicima i prenesi im kako želim da ovdje izgrade kapelicu.
Djevojčica odlazi svečeniku i govoru mu Gospinu poruku.
SVEĆENIK: Ponovi što ti je rekla, molim te!
BERNARDICA: Da idem svećenicima i kažem im da na tom mjestu izgrade kapelicu.
Svećenik sav zbunjen odlazi i djevojčica s njim.
Djevojčica je opet pred spiljom i Marija joj se obraća.
MARIJA: Kćeri moja, želim ti povjeriti, samo tebi i o tebi zadnju tajnu, koju nikada nikome ne smiješ reći. Idi sada i pij sa izvora i operi se na izvoru te žvači travu koja raste u blizini.
Gospa prstom pokazuje ka blatnoj vodi i travi u blizini. Djevojčica kopa i odjednom poteče čista voda. Dok ljudi oko nje govore da je luda.
Idući put, uz djevojčicu je i svečenik, koji govori dok ona ima viđenje.
SVEĆENIK: Kakav savršen mir! Kakav savršen spokoj! Kakva savršena svetost! Djetetu je nemoguće izmisliti tako nešto; tako čisto, tako prekrasno ljupko. Osjećao sam se kao na pragu Raja.
Marija govori djevojčici.
MARIJA: Idi i moli svećenike da sagrade kapelicu. Želim da ljudi dolaze ovamo u procesijama.
BERNARDICA: Kako se zoveš? Svi misle da sam luda i te ne vidim! Molimm te mi reci svoje ime, možda će mi onda povjerovati.
No Marija joj se samo smješila.
Nakon dužeg vremena što nije odlazila do spilje, na sam blagdan Blagovijesti osjeti želju ponovno otići. I ponvno odluči pitati Gospu za ime.
BERNARDICA: Lijepa gospođo, kako se zoveš? Molim te mi reci svoje ime. Kako se zoveš?
No Marija joj se samo nasmiješila. No onda je djevojčica pita i četvrti put.
BERNARDICA: Kako se zoveš?
MARIJA: Ja sam Bezgrešno Začeće.
Marija odlazi, a djevojčica svećeniku ispriča što joj je Marija rekla. Djevojčica tek kasnije shvaća da je lijepa gospođa u bijelom Blažena Djevica Marija.