Navještenje

 (božićna igra u dvije slike)

Lica: starac prorok, dijete Ivan, anđeo Gabrijel i Marija

1.slika  (dječak i starac izlaze na scenu)

Starac: Idemo, dijete! Dug je put pred nama.

Ivan: Kamo idemo, djede?

 

Starac: Dobro gledaj! Iza onog brda nalazi se grad.

 

Ivan: Kako ću gledati grad iza brda?

 

Starac: Nauči gledati!

 

Ivan: Zašto da učim gledati kad imam oči? Vidim tvoj štap, vidim put kojim idemo, vidim i brdo, ali grad ne mogu vidjeti kad je skriven iza brda. A vidiš li ga ti?

 

Starac: Naravno, vidim.

 

Ivan: Kako vidiš, pa ti si …? (upita začuđeno)

 

Starac: Da, ja sam slijep, ali ga ipak vidim. Srcem ga vidim. Eto, moraš naučiti gledati srcem. Oči te mogu prevariti, ali srce nikada. Hajde, počnimo učiti! Reci mi, gdje se nalazi tvoja majka?

 

Ivan: Sjedi pred kućom.

 

Starac: I što misliš, što sada radi?

 

Ivan: Sigurno plete čarape i misli na mene. Brine se hoću li se sretno vratiti kući.

 

Starac: Bravo, sinko! Tako je. Ti sada vidiš svoju majku, a ona je daleko od tebe. Znao sam ja da si ti pametan. Nego, zapričali smo se, a put je dug. Hajde, vodi me.

 

Ivan: Ne znam zašto te moram voditi kad vidiš bolje od mene.

 

Starac: Eh, sinko, još nešto moraš naučiti. Srcem se vide velike i lijepe stvari, a ne običan kamen ili drvo na putu. Vidiš, u onom gradu iza brda uskoro će se dogoditi nešto veliko i lijepo.

 

Ivan: Kako znaš da će se dogoditi?

 

Starac: Srce mi govori. A ono vidi bolje od mojih očiju.

 

Ivan: I ja bih želio vidjeti kao ti, ali ne kad ostarim. Ja bih to htio sada, odmah.

 

Starac: Čekaj, ne žuri. (Čuje se glazba.) Čuješ li? Dolazi neka žena.

 

Ivan: Čujem glazbu, ali ne vidim ženu.

 

Starac: Zatvori oči i gledaj srcem! (Starac se nasloni na Ivana te ostanu sa strane nepomični. Polumrak. Glazba se pojačava.)

 2. slika

(Uz glazbu koja se stišava na scenu dolazi Marija, obasjana svjetlošću. Prilazi joj Gabrijel. Marija se uplaši ugledavši anđela.)

Gabrijel:  (blagim glasom) Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, ti ćeš začeti i roditi sina kojemu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka, i kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.

Marija:  (uplašeno) Kako će se to dogoditi kad se ja ne sastajem s mužem?

 

Gabrijel: Duh Sveti sići će na te. Sila Previšnjega zasjenit će te. Zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim. (anđeo prilazi Mariji i riječima ju umiruje)

 

Marija:  (Marija se nakloni i kaže) Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj. (Glazba se pojačava, Gabrijel odlazi. Kad glazba utihne, čuje se Marijin glas, radosno.) Slavi duša moja Gospodina. Duh moj kliče od radosti. Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji. (Uz prikladnu glazbu ili pjevanje Marija odlazi sa scene.)

 

Starac (kao budi se iz sna): Jesi li čuo i vidio? Moje je srce vidjelo ono što sam cijeloga života čekao. Eto, meni je sad put otvoren i dalje mogu ići sam, u miru.

 

Ivan: Čini mi se da sam sanjao.

 

Starac: Nisi sanjao. To će se zaista dogoditi.

 

Ivan: I anđela sam vidio. Je li to bio pravi anđeo?

 

Starac: Zar ima anđela koji nisu pravi? I tebe prati takav anđeo. Ali čekaj, kažeš da si ga vidio,  imao si zatvorene oči.

 

Ivan: Zar nisi rekao da se srcem može gledati? A imaš li ti svoga anđela?

 

Starac: Imam. Svaki ga čovjek ima.

 

Ivan: A je li mlad ili je ostario kao i ti?

 

Starac: Hm, čudno pitanje. Vidiš, moje je tijelo ostarjelo, noge su me izdale i moje oči više ne vide, ali moja je duša mlada kao i tvoja. Tako ti je i s anđelom. On ne može ostarjeti. Ali, dosta je priče, ja moram sada svojim putem, a ti idi svojoj majci i reci joj što si vidio i čuo. Treba pripremiti put za onoga koji dolazi. Zbogom, sinko! (Odlazi polako, sam.)

 

Ivan: Zbogom, djede! Sada mi je lakše kad znam da i ti imaš svoga anđela koji će te dalje voditi. Idem brzo kući. Treba pripremiti put za onoga koji će doći. (Odlazi uz glazbu.)