Ozvjezdano nebo (božićni igrokaz)
Slavko Vranjković
(UVOD) ČITAČ: Judeja. Strmi obronci podno Betlehema. Pastiri zaspali pred kamenim špiljama. Dublje unutra njihove životinje. Sve veliko, važno, lijepo, dolazi iznutra, iz nevidjela, iz mraka. Onda to postaje svjetlo, život, mudrost. Zašto se ljudi boje svjetlosti? Mislite li da su životinje drugačije? Možda se netko od vas prepozna? Svaka sličnost s ljudima je namjerna. Posudili smo im dječje glasove. Poslušajte!
SOVA: Ja sam sova, “kraljica noći”, “zlokobnica”. Tako me zovu. Kažu da najavljujem smrt. Varaju se. Ovaj puta najavljujem život. Moje su oči velike, krupne, okrugle. Noću sjaje. U njima su zvijezde. Vidim ono što drugi ne vide. – Čujem.
OVCE: Čarobna noć, modra, zvjezdana. Zaspati ne možemo.
GOLUBOVI: Susreli smo noćne ptice, zvijezde padalice, plameno obzorje. Sve je naše u oku neba.
VOLOVI: Kakvo nebo? Mir! Spavajte, sanjajte, spavajte, sanjajte.
GOLUBOVI: Nebo, veliko nebo je kolijevka sunca, dok gledate zemlju nikad vam se neće vidjeti u očima.
VOLOVI: Zemlju, zemlju gledamo. Naše je nebo pašnjak. Svemiru smo okrenuli rogove.
KOZE: Ono je daleko, zemlja je bliže. Daleko nebo… (ponavljaju).
PTICE: Naš je prostor od zemlje do neba. Svjetlost je bolja od tame. Čule smo da se prag neba zemlji primakao.
KRAVA: Što imamo od neba? Zemlja nam daje sve što nam treba.
KOZE: Samo ljudi gledaju u nebo (ponavljaju). U našim očima je sočna livada, grm, pašnjak, zemlja i ono što možemo pojesti.
KRAVE: Ništa nema iza pašnjaka, iza brda. Naše je ono što nam u oči stane.
GOLUBOVI: Kako gledate? I gospodar je vaš veći od zemlje. Vidite mu noge. Glava mu je u oblacima. On ima lice (ponavljaju)!
PTICE: Samo ljudi vide dalje, preko obzora, što je iza sedam brda, iza zvijezda, iza neba… (ponavljaju).
OVCE: Vide li što? Što vide? (ponavljaju).
PTICE: Kažu da vide Stvoritelja. “Nebesa slavu Božju kazuju”. Kažu da im je zemlja kolijevka, a nebo kuća. Kažu da će im doći Spasitelj!
VOLOVI: I nama dolazi gospodar, hrani nas i živi od nas, a kad dođe nama je teže, nas je manje. Ljudi su velika djeca. Daleke obale snivaju.
GOLUBOVI: Rekoše da Bog dolazi u čovjeku, da se rađa kao dijete. Rekoše da ima oči boje neba. Tko se još djeteta boji?
KOZE: Djeca su naša i ljudska satkana od ljubavi. Na mlijeko mirišu. Razigrani.
PTICE: Dolaze nam gosti! (ponavljaju).
KRAVE: Kakvi gosti u ovo doba noći? Špilja je prepuna. Mjesta nema.
OVCE: Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna (ponavljaju).
SOVA: Odnekud? S neba? Od kud li, dolazi mlada obitelj.
ČITAČ: Žena nesigurna koraka. Trudna. Smještaj traže. Reći ću Vam. nisu ga dobili od ljudi. Čudite se? Zar biste vi pustili noćas mladu ženu, trudnu, da rodi u vašoj kući?
VOL: Ja se ne mičem. Rogovima ću branit svoj prostor. Tko god dođe, ugrozit će moju slobodu. Nema mjesta! Ne damo! Ne damo! (pridružuju se ostali).
PTICE: Jadna vam sloboda. Dugačka je, velika je kao i konopi kojima ste vezani.
KOZE: Kod nas je tijesno ionako smo zbijeni u kut pećine.
OVCE: Kao da ljude slušamo. Nema mjesta… Nema mjesta… Nigdje! Nigdje! Nema mjesta, a našlo bi se da ima dobre volje.
SOVA: Takvi su i ljudi. Misle ako nekoga puste u svoj prostor bit će njima uži. Zvali su božanskog gosta, a kad je došao: “Nema mjesta, nema mjesta…”!
KRAVE: Pobunite se, vičite, galamite! Što ste pognuli glave?
VOLOVI: Susreli smo joj oči. Gledala nas je kao da kroz nju nebo gleda.
KOZE: Tko nas gleda? Mlada majka? Bez pitanja prostiru slamu za ležaj.
OVCE: Umuknite već jednom! Što se to događa? Odakle toliko svjetla?
GOLUBOVI: Dijete! Vidimo dijete u krilu majke! Odakle dijete? Tiše! Tiše! Pjesma se čuje. Pastiri naši pjevaju. Slušajte! (Čuje se pjesma: “Djetešce nam se rodilo. U jasle se položilo…”)
(Završna riječ) ČITAČ: On dođe u vrijeme i bi čovjek da čovjeka očovječi. I Riječ reče i ona postade kruh, predokus daleke obale. Tako to biva kad druge pustimo da uđu u naš prostor, u srce. Kad On uđe, s njim mir ulazi, raste radost, nebo raste do vječnosti!
SVI: SRETAN BOŽIĆ SVIMA!!