KRUNICA
Brat i sestra se igraju, on sa loptom, a ona sa velikim medom. Na ormariću pokraj njih se nalazi Marijina slika, svijeća i krunica koja je pripadala njihovoj baki, a sada je od njihove mame.
DJEČAK: (podcjenjivački) Ma tko je još vidio igrati se sa tamo nekim lutkama!
DJEVOJČICA: (tužno) Nije to lutka! To je moj medo što mi je baka dala.
DJEČAK: Medo, lutka svejedno je. To je za plačljive bebe samo.
Djevojčica se tužno okrene ka medi i nastavi ga oblačiti. Odjednom ugleda krunicu na ormariću. Uzima ju i gleda u ruci.
DJEČAK: (vidi da ona znatiželjno promatra krunicu i upita ju) Što ti je to?
DJEVOJČICA: Neznam, izgleda kao neki lančić. Što misliš da li se smijem igrati s njim? Da li će se mama ljutiti?
DJEČAK: Odkuda da ja to znam! Pitaj mamu! Vidio sam da ga ona nekad ima u ruci i nešto šapuće, a ponekad i plače.
DJEVOJČICA: Plače? Zašto? Zbog lančića? Stavit ću ga medi oko vrata, biti će ljepši.
Iza njih se pojavljuje Marija noseći krunicu u ruci. Tiho i nježno kaže.
MARIJA: Dječice.
Djeca se trgnu i okrenu videći neobičnu ženu, zbunjeni su.
DJEVOJČICA: (bratu) Vidi, ima isti lančić kao i ja. (okrene se prema ženi) Tko si ti? Kako se zoveš? Što tu radiš? (to sve izgovori brzo, u jednom dahu)
MARIJA: Zovem se Marija. (želeći još nešto reči, djevojčica ju prekine)
DJEVOJČICA: Znam tko si ti! Ti si Isusova mama. Moja mama ima tvoju sliku!
DJEČAK: (pokazujući na krunicu u Marijinoj ruci) A zašto imaš isti lančić kao moja sestra?
MARIJA: Nije to lančić.
DJEVOJČICA: A tako izgleda. A što je to onda?
MARIJA: To je krunica.
DJEVOJČICA: Kruni...što?
DJEČAK: (malo se praveći pametan) Rekla je krunica! Čuo sam u nedjelju na misi župnika, pričao je nešto o krunici. Samo što? (razmišlja) E, znam! Rekao je da ovaj mjesec posebno molimo krunicu i da idući tjedan trebamo svi doći prije mise. Pa ćemo sa časnom učiti kako se moli krunica.
DJEVOJČICA: Mogu ići s tobom?
DJEČAK: Ma još si mala za to!
DJEVOJČICA: Ma nisam!
Marija sve to slušajući iza njih im kaže.
MARIJA: Povedi ju. Za krunicu nitko nije ni star, ni mlad, ni veliki ni mali. Svatko može moliti krunicu.
DJEVOJČICA: (radosno) I ja!
MARIJA: Naravno dušo. (pogladi ju po glavi)
DJEČAK: A zašto molimo krunicu?
MARIJA: Molimo krunicu kada nam je teško, kada netko koga volimo nije dobro, kada se bojimo...
DJEVOJČICA: A kako ću ja moliti? Ja to ne znam! (tužno)
DJEČAK: Ni ja!
MARIJA: Sve se može naučiti, pa tako i moliti krunica. Znate li moliti Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu?
BRAT i SESTRA: (zajedno) Znamo!
MARIJA: Za sada vam samo to treba. A čija je ova prekrasna krunica što si stavila na medu?
DJEVOJČICA: Mamina! Joj znam, pitat ćemo mamu da nas nauči.
DJEČAK: Odlična ideja!
Marija se okrene i krene prema izlazu.
DJEVOJČICA: Kamo ćeš?
MARIJA: Moram ići!
DJEVOJČICA: Nemoj. Sada će mama doći, moraš ju upoznati.
MARIJA: Upoznale smo se nas dvije još dok je bila mala kao i ti i kada ju je njezina mama učila moliti krunicu. Sada stvarno moram ići. Ali vidjet ćemo se uskoro.
DJEČAK: A gdje?
MARIJA: Čekat ću vas u vašoj crkvi i bdjeti ću nad vama svaki dan, poput vaše mame. (okrene se i ode)
Dolazi mama.
DJEVOJČICA: Mama, mama kako se moli krunica?
DJEČAK: Hoćemo ju s tobom moliti.
MAMA: Odkuda sada to?
DJEČAK: Ma nije važno, nauči nas!
MAMA: (osmjehne se) A jeste tajanstveni. Dobro. Sjednite tu pokraj mene. (iz džepa izvadi dvije krunice i da svakom djetetu govoreći) Ove krunice je baka ostavila za vas. Za sada ćemo samo malo, nećemo još cijelu krunicu, samo jednu deseticu. Izmolit ćemo jedan Oče naš, deset Zdravo Marijo i jedan Slava Ocu?
DJEVOJČICA: Samo to?
MAMA: (osmjehne se) Da, samo to. Najjednostavnije molitve su uvijek i najjače.
Mama krene sa Oče naš, a djeca mole zajedno s njom.