INTERVJU S PASTIRIMA
Osobe: Novinar, Pastiri: Jakov, Ilija, Benjamin i Estera
Novinar: Dobar dan!
Svi: Pomoz Bog!
Novinar: Dopustite, gospodo pastiri…
Estera: Ha, ha, kakva smo ti mi gospoda…?
Novinar: … ovaj, dame i gospodo…
Estera: Tako je bolje…
Novinar: Ja sam, ovaj… ja sam novinar, urednik «Jeruzalemskog lista». Mi smo čuli da su se
kod vas dogodile čudnovate stvari. Naš je list već o teme pisao… Možda ste i
čitali…
Benjamin: Baš mi čitamo novine! Imamo pametnijeg posla…
Novinar: Oprostite, čulo se da su se pojavili anđeli, svjetlo, svemirska glazba i slično…
Svi: Da, da…
Novinar: Vi ste to vidjeli, kod toga sudjelovali… Hoćete li ispričati svoje doživljaje za čitatelje
našeg lista?
Estera: A što će to tebi?
Novinar: Pa eto, mi ćemo to objaviti… ovaj, napisati, tiskati u našem listu… A drugi, koji to
nisu vidjeli, oni će čitati…
Ilija: A hoće li ti napisati sve kako mi kažemo?
Novinar: Sigurno, od riječi do riječi. Pa mi uvijek pišemo samo istinu…
Ilija: Možda, ali ne vjerujete baš u ovakve stvari. No dobro, ako ćeš napisati kako mi kažemo,
onda može…
Novinar: (uključi svoj diktafon)
Jakov: Dakle, bilo je to u noći. Mi smo spavali kraj svojih stada, tamo uz one stijene, zamotani
u svoj krpe…
Estera: Možda ti imaš krpe. Ja imam novu kabanicu, koju mi je nedavno sašila moja mama…
Benjamin: Što se ti javljaš! Samo smetaš! Ti uopće nisi bila tu kad se sve dogodilo. Djevojčice
moraju noću spavati kod kuće s mamom… (djeca se gurkaju i blago udaraju).
Jakov: Dakle, kao što rekoh. Mi smo spavali, kad odjednom čujem, netko zove s
puta…Trgnem se i za sna i vidim svjetlo. «Požar, požar!» - povičem u sav glas..
Novinar: Stvarno? Nešto se zapalilo?
Jakov: Činilo se da svanjiva, sve je bilo crveno. Jaka svjetlost. Vidjelo se kao po danu u tom
crvenilu… kao da gori šuma…
Ilija: Sve što si vidio izgledalo je kao da gori…
Jakov: A onda se čula pjesma… divna pjesma…
Novinar: Pjesma? A tko je pjevao?
Jakov: Anđeli, silno mnoštvo anđela…
Novinar: A jeste li vidjeli anđela..
Jakov: Ne, vidjelo se samo svjetlo i čula pjesma…
Novinar: A je li bilo mnogo anđela?
Ilija: Tisuću!
Jakov: Ma kakvi tisuću, više, mnogo više…
Novinar: Oprostite. Velite da ste čuli, a niste vidjeli… da ste još bili pospani… Nije li se to
vama sve skupa pričinilo? Možda ste sanjali?
Estera: Slušaj ti! Od kojih si ti ono novina? A?
Novinar: Od «Jeruzalemskog lista»…
Estera: Od kupusovog si ti lista, kad tako govoriš. Pričinilo, a? Vidiš da nas ima ovdje četvero,
i svi ti isto velimo. A bilo nas je tamo sigurno i četrdeset…
Benjamin: Opet se ti miješaš, a ti uopće nisi bila tamo…
Estera: Neka nisam, ali sam sve čula, kad su drugi pričali…
Jakov: Nas je stvarno tamo bilo mnogo i svi smo vidjeli. Nije se nama ništa pričinilo… Ta
pjesma, to vam je bilo nešto čudesno. Da ste samo čuli. Kao da pjevaju sa svih strana svijeta. Ja sam se bio skoro i uplašio…
Ilija: Nije ni meni bilo baš svejedno. Sve su me trnci prolazili.
Novinar: Anđeli su dakle pjevali… I što se onda dogodilo?
Jakov: Onda je istupio jedan anđeo i rekao: «Ne bojte se!»
Novinar: Oprostite, samo malo. Znači, pjevalo ih je jako mnogo, a samo je jedan rekao: «Ne
bojte se!»
Ilija: Ja sam čuo samo jednog… I dok je on govorio, svijetlost kao da se približila i bila nešto
jača… onako… mislim, bila je bijelija i tako… žarča…
Novinar: A koje je riječi izgovorio? Tko je upamtio riječi?
Benjamin: Ja sam upamtio i znam ponoviti od riječi do riječi, ako hoćete! Rekao je: «Ne bojte
se! Evo, naviještam vam veselu vijest, veliku radost za sve narode, danas vam se
rodio Spasitelj.»
Jakov: A onda je još dodao: «Kriste Gospodine, iz grada Davidova.»
Ilija: Točno. A zatim nam je rekao kako ćemo ga naći, kazao nam je znakove.
Novinar: Znakove, kažete, kakve znakove?
Jakov: Rekao je da ćemo naći dijete, kako povijeno leži u jaslama, i to na slami u jednoj
štalici…
Novinar: I jeste li našli?
Benjamin: Jasno da jesmo, ne će valjda anđeo lagati!
Ilija: Da, našli smo izvan Betlehema jednu siromašnu obitelj. Josip i Marija zvali su se muž i
žena… Nisu bili odavde… Došli su na popis u Betlehem. Nisu mogli naći mjesta u gostionici, pa su se morali skloniti u štalu… i tu je Marija rodila Dječaka… Isus se zove, čini mi se…
Jakov: Siromašni ljudi, ništa posebno. Ali uz njih smo se osjećali kao u nebu. Čudesno, kao da
se oko njih širila neka toplina u onoj hladnoj noći, ali ne kao od vatre… drukčija…
neka, kako da kažem, duhovna toplina… Tako slično mora biti u nebu…
Estera: A dijete! Kako je to divno dijete. Još nikad nisam vidjela tako lijepo dijete…
Benjamin: Opet se miješaš u ozbiljan razgovor. Ti uopće nisi bila tamo…
Estera: Jesam, baš jesam! Išla sam poslije s mamom. Nosili smo darove. Donijeli smo toploga
mlijeka i kruha, a jedan smo topli pokrivač donijeli… da dijete ne bude gladno, da mu ne bude hladno.
Novinar: Znači, vi ste kod te obitelji doživjeli nešto izvanredno?
Jakov: Da, tako nešto nisam još nikad vidio, nešto božansko, divno…
Novinar: Kako vi to tumačite?
Benjamin: Moj djed je pričao d u našim svetim knjigama stoji obećanje o Mesiji. Bog će
poslati Spasitelja, koji će nas osloboditi od tuđinskih jarama…
Jakov: Da, mi vjerujemo da će Mesija donijeti i oslobođenje siromaha ispod jarma bogatih, d
će uspostaviti pravdu među ljudima…
Benjamin: to bi bilo divno. Onda bi nas naš gazda morao bolje plaćati zato što mu čuvamo
ovce. Ne samo kruha i sira, nego i novaca, i kolača, i vina, svašta bi nam morao
dati.
Estera: To bi bilo divno! Onda bi moja mama meni mogla kupiti i lijepu kapicu i cipelice…
Ilija: Da li će to tako baš biti, to nije sigurno…
Novinar: Znate, ja ću vam nešto reći: Boje je da ne pričate glasno. Jer ako to sazna rimska
policija, moglo bi biti svašta!
Jakov: To ti onda nemoj ni pisati. Piši samo ono što smo vidjeli…
Ilija: Da, samo što smo vidjeli. A to je tako i bilo. Neka se zna…
Novinar: Sigurno, sutra će sve biti objavljeno u «Jeruzalemskom listu», i sve ćete moći
čitati…. (odlazi)
Estera: U kupusovom listu… što ćemo m čitati, kad mi sve to znamo i sve smo vidjeli… Dragi
neka čitaju…
Benjamin: Ništa ti nisi vidjela…
Jakov: Nemojte se svađati djeco… Idemo radije zapjevati pjesmu, koju smo čuli od anđela…
Ilija: Stvarno, kako ono ide…
Benjamin: Gloria….