Dora:

Mama, pa gdje si do sada? Što si tako dugo radila u župnom uredu? Čekam tu pola sata, a tebe nema...

Mama:

Smiri se Doro. Nije pola sata, nego pet minuta. Znaš da se gradi novi pastoralni centar, pa sam i ja išla dati malo novaca.

Dora:

Koliko si dala?

Mama:

200 kuna.

Dora:

Molim? 200 kuna? Pa mama, rekla si da nam je tih 200 kuna sve do tvoje plaće. A danas je tek dvadeseti! Kako ćemo preživjeti do petoga? Ti stvarno ne znaš s novcem, dobro tata kaže... A ja još nemam ni  knjigu iz povijesti... Ma zašto baš ti moraš dati? Ja se oblačim najjadnije u razredu...svi nose martensice, imaju skupe mobitele, Lori trebaju nove patike, a još sam ljuta što me nisi pustila na Noć vještica. Svi drugi su išli...Samo ja ko siroče...

Mama:

Doro!!!

Dora:

Ma znam da nemamo novaca, da je tata na minimalcu. Ali mama krivo mi je. Zašto? Kako svi imaju i mogu, a mi nemamo i ne možemo. Zašto ne daju oni koji imaju više nego mi? Znam da Lukini neće dati ništa, a njegov tata je odvjetnik i dobro zarađuje na rastavama.

Mama:

Doro, Doro, ne sudi! Od kuda znaš da Lukini neće dati ništa? Oni su ugledni ljudi i redovito su u crkvi.

Dora:

Znam mama, znam. Čula sam kad je Luka rekao da neće ništa dati. Njegov tata kaže da je crkva puna novca i imanja, gradi dvore od mramora, a mediji su puni skandala. Čak i papin tajnik...

Mama:

Doro, dosta je! A sada me dobro slušaj! Ne budi nesretna zato što ne možeš imati sve što poželiš. Ne dopusti da ti požuda oka zarobi srce. Bogastvo nije garancija za sreću. Tko nema Boga na pameti i ne obazire se na potrebe bližnjega, utapa se u vlastitoj sebičnosti. Kad dijeliš s drugima što imaš, to Bog vidi i čudesno umnaža. Dala sam što sam imala i neka sam. Zar nisi i sama rekla kako je lijep naš pastoralni centar. Da, Doro, rekla sam naš, jer on to i jest. Nitko ga neće odnijeti. Ne ideš li ti na vjeronauk i dramsku? Ne ide li tvoja sestra na zbor? To mjesto je Božja kuća. Pogledaj Doro, ako zadržiš samo za sebe što imaš, to propada. (Pokret rukom i stisne šaku.) ''Otvoriš li ruku dajući drugome, tvoj dlan je otvoren, pa tada i Bog može dati tebi.

Dora:

A kada će na Bog dati?

Mama:

Doro, strpljivosti, strpljivosti. Bog zna kada je pravo vrijeme i ne zaboravlja radosna darovatelja. Uostalom, zar nije blaženije davati nego primati?

Dora:

Slažem se, ali malo od toga razumijem!

Dolazi Lora.

Lora:

Bog mama, bog Doro!

Mama:

Loro, od kuda ti? Zar nemaš danas zbor? Prošlo je deset sati...

Lora:

Evo sada idem! Srela sam Luku i čekala da mi donese ovu knjigu. Kaže da je to za tebe Doro! Čuo je da trebaš knjigu iz povijesti, a on ima dvije, pa ti jednu daruje.

Dora:

A od kud njemu sada dvije?

Lora:

Ma nećeš vjerovati, kada su mu roditelji kupovali knjige, prodavač im je prodao dvije iz povijesti, pa sad ne zna što će s njim i šalje je tebi.

Mama:

Nisam li ti rekla Doro, da Bog vidi i providi? Da li sada vjeruješ?