Svijetlo obiteljske ljubavi

 

Za stolom u siromašnoj sobi sjedi mama. Na stolu je jedan stari tanjur i oštaćena ranjika sa jelom. Mama poziva dijete da dođe jesti.

 

MAMA: Helena, dođi za stol. Jelo će se ohladiti.

 

Dolazi Helena.

 

HELENA: Evo me. Mama, zar nećemo tatu pričekati?

 

MAMA: Znaš da je otišao tražiti posao. Još ga nema, pa se samo možemo nadati da je bar nešto našao. Vjerojatno će se kasno vratiti. Znaš da kada god nađe posao na nekoj gradnji, dođe jako kasno.

 

HELENA: (tužno) Znam mama. (pogleda u posudu) Ali mama, ovdje ima malo za sve nas. Prvo izvadi tati i sebi, lako za mene.

 

MAMA: Dijete, tati sam već ranije ostavila sa strane. Samo sjedi, sigurno si jako gladna. To ti je prvo što jedeš danas.

 

HELENA: A ti mama?

 

MAMA: Ne brini za mene, ja sam već jela.

 

HELENA: Sigurno mama?

 

MAMA: (s osmijehom pogleda Helenu) Naravno, pa znaš da ja volim jesti dok kuham. Samo, možda će ti biti neslano. Nisam stigla po sol u trgovinu.

 

HELENA: Nema veze. I ovako je odlično.

 

Helena pojede.

 

HELENA: Mama, idem napisati zadaću još dok ne padne mrak, da ne pališ svijeću. To nam je zadnja.

 

MAMA: (sa velikom tugom u očima) Dobro, odi.

 

Helena ode, a netko počne lupati na vrata.

 

STJEPAN: Otvarajte, znam da ste unutra.

 

MAMA: Ne morate se toliko derati. Izvolite, uđite.

 

STJEPAN: (ljutito) Znate zašto sam došao. Niste mi platili stanarinu  za ovaj mjesec. Ne idem dok ne dobijelm novac. (sjeda za stol)

 

MAMA: Muž mi se još nije vratio s posla. Evo ćim se vrati i donese novac, ja ću vama.

 

STJEPAN: Muljate me. Imate novaca, samo ga skrivate.

 

MAMA: Molim vas, malo tiše. Helena uči u drugoj sobi.

 

Stjepan uzima kašikom jelo iz posude s gađenjem i kaže.

 

STJEPAN: Ma kakva je ovo bljutava voda, ni soli ni ničega.

 

Mama samo pokuđeno pogne glavu.

 

STJEPAN: Dobro, imate vremena do sutra, a onda se pozdravite sa stanom.

 

Odlazi, a netko kuca na vrata. Ulazi susjeda Andreja i vidi mamu nekako čudnu.

 

ANDREJA: Marija, što se dogodilo?

 

MAMA: Molim te tiše, da nas Helena ne čuje. Stjepan je došao po novac za  stanarinu,  (na rubu suza) a ja nemam ni lipe, djetetu pošteni ručak da napravim. Bez riječi je pojela ručak bez soli i svega ostaloga i bila je zadovoljna.

 

ANDREJA: A Petar?

 

MAMA: Otišao je tražiti posao i još ga nema. Vjerojatno je uspio nešto naći. Neznam ni što ću njemu dati za pojesti kada se vrati. Lagala sam Heleni da sam njegov ručak spremila.

 

ANDREJA: Sam Gospodin me poslao. Izvoli. (pruži mami veliku košaru punu namirnica) Netko je to ostavio u pošti i napisao da je za tvoju obitelj.

 

MAMA: (sva zbunjena) A tko je to poslao?

 

ANDREJA: Neznam, zaista.

 

Uđe Helena.

 

HELENA: Bog teta Andreja. Da li imamo sutra vjeronauk?

 

ANDREJA: Naravno. Trebate uvježbati pjesme za prvu pričest. Imam nešto za tebe. (Pruži joj svijeću, koja je malo gorjela prije.) Ovo je svijeća blagoslovljen na svjećnicu. Upali ju kad god ti bude potrebna svjetlost, da vidiš dobra dijela drugih, i da Otac na nebesima vidi put ka tvome srcu i pomogne ti protiv zlih ljudi. Jer ono što je dobro, poput tebe (pogladi ju po kosi), ne smije se sakriti.

 

Ulazi tata.

 

HELENA: Tata, tata! (zagrli ga, a on ju poljubi)

 

MAMA: Jesi umoran?

 

TATA: Jesam, ali veselo umoran. Dobio sam posao. Domar u Heleninoj školi je trebao nekog tko se razumije u sitne popravke i dao mi je posao. Već danas smo dosta toga napravili nas dvojica. Posao je prvo probno na šest mjeseci, ali bolje išta nego ništa.

 

MAMA: (iako sretna zbog muževog posla, kaže tužno) Bio je Stjepan. Moramo do sutra platiti stanarinu.

 

ANDREJA: (ubaci se u razgovor) Ne brinite ništa, ja ću to srediti. A ti Marija, pripremi svojoj obitelji toplu večeru. I pogledajte ovo dijete, kako (Helena je u međuvremenu upalila svijeću) svijetli poput ovoga plamena. Tako neka svijetli i vaša svijetlost pred drugima. Nemojte nikada pokleknuti u vjeri, jer Otac je i sada s vama i nikada vas neće napustiti.

 

MAMA: U pravu si. Danas nam je Gospodin pokazao koliko je velik. Petar je pronašao posao, a kada mi je bilo najteže, došla si ti. Trebamo vjerovati Bogu i prepustiti se u Njegove ruke, jer On zna što je najbolje za sve nas. A mi (pokaže na muža i kčerku) imamo jedni druge i što nam više treba osim zajedničke ljubavi.