„ Zahvaljuj za ono što imaš „ (za Misijsku nedjelju, izvedeno 19.10.2014.)
Napisala : Mia Marković, učenica 7. razreda, članica Dramske skupine Župe Preslavno Ime Marijino
(Uloge: mama, tata,kći, sin, anđeo, dijete))
1. Scena : u stolicama sjede majka i otac. Otac čita novine, majka računa režije : Plin, struja, mobiteli, smeće, kredit….Joj, ne mogu više.!
Dolaze sin i kći.
Kći: „...Ali mama svi sad imaju niske bijele starke. Zašto samo ja moram bit out i imat one stare nikeice.“
Sin: Tata svi imaju iphone 5 i 6. Želim i ja jednog.
Kći: Ne mogu danas u školu, umorna sam i neda mi se. Jooooj mama, aj mi danas napiši ispričnicu..
Majka : Neću pisati lažne ispričnice. Ideš u školu.
Sin: Ali tata svi dobiju veći džeparac, samo ja dobivam ovu siću.
Otac :okreće stranicu novina : Dovoljno ti je.
Kći: Boli me stomak. Pa mama što smo mi ovo danas imali za ručak? Bljak...
Majka : Nije ti prijalo ? Žao mi je, a li mnogi danas nisu ručali. Idem u banku.
Otac : Ja moram do mehaničara. Odlaze.
2. scena Djeca sjedaju na njihove stolice. Kći surfa po mobitelu, mlađi brat se nadviruje.
Kći (posprdno ) : Što ti gledaš u moje dopisivanje ?! Vrijeme ti je za spavanje…Prošli su ti Teletabisi…
Sin : I tvoje su sapunice prošle…..
Zaspu.... Dolazi anđeo ...
Anđeo: Probudite se.Pođite sa mnom.
( djeca pospano i zbunjeno ustaju, plaze za anđelom)... Anđeo: Nešto ću vam pokazati... Pogledajte ono dijete...
3. Scena .Izlazi boso dijete u poderanoj haljini )
Dijete: Auuuu... (pogleda u nogu, pa prema publici) Moje su noge bose i umorne, a moram pješačiti još kilometrima kako bih odnio vijest u drugo selo. Kada bih barem imao cipele pa da kamenje ne bode moje bose noge, kada bih barem mogao lakše prenijeti vijest, a ne pješačiti kilometrima radi toga. Htio bih da moji roditelji imaju dovoljno novca za hranu i da mogu ići u školu svaki dan, a ne raditi teške poslove i toliko pješačiti kako bih zaradio za kruh i još bih nešto htio. Htio bih da barem jednom na tjedan možemo dovoljno najesti. Ali neću se žaliti jer vjerojatno na svijetu ima i ljudi kojima je teže nego meni i zato ću za njih moliti pa će i meni dragi Bog pomoći.
Anđeo: Vidite li sada kako neki ljudi žive, a vi ste nezahvalni i tražite više od onoga što imate umjesto da dragom Bogu na tome zahvalite.
4. Scena : Kći i sin se pogledaju.
Kći: Ja ne želim nove tenisice. Bit ću zadovoljna i ovima koje imam.
Sin: Niti ja iphone. I moj stari mobitel je sasvim u redu.
Kći: Od sada ću redovito i s veseljem odlaziti u školu.
Sin: Moj je džeparac sasvim uredu.
Kći: A i ručak je bio odličan.. Mama dobro kuha.
Anđeo: ( Izlazi i zadovoljno trlja ruke...) Sve je dobro što se dobro svrši... Ne trebamo biti tužni radi onog što nemamo već trebamo zahvaljivati Bogu i veseliti se radi onog što imamo.