(Pozornica: priprosta soba s najbitnijim pokućstvom.)

 

MARTIN: (sjedi na postelji. Glavu je položio na uzglavlje.)

 

SUSJEDA: (malo zatim uđe) Zdravo majstore! A gdje si? A, tamo si, slabo se vidi. Na postelji? Jesi li boelstan? Čuješ li?

 

MARTIN: Čuo ne čuo, svejedno je.

 

SUSJEDA: Dolazim radi čizama, majstore, za svojega Matu. Sigurno si ih već popravio. Vjetar piri, a valjda će i snijeg. Dečko ne može u školu.

 

MARTIN: Čemu u školu? Ili ovako ili onako, svejedno je.

 

SUSJEDA: Škola te nečemu nauči, a učenost ti priskrbi kruh. Bos je htio iz kuće. Ne, rekla sam. Prehladit ćeš se, razboliti i umrijeti.

 

MARTIN: Živjeti ili umrijeti, svejedno je. I moj Ivan je umro.

 

SUSJEDA: Majstore, susjede, oče, pustite žalost! Umro je, bio je dobar. Svima nama drag. Ali nakon kiše sunce, poslije žalosti veselje. Utješi se, Božja volja.

 

MARTIN: Božja volja!? Božja volja, da je Ivan umro!?

 

SUSJEDA: Ne griješi čovječe! Zle misli moraš odagnati. Takav majstor spretan, pošten, jeftin...

 

MARTIN: Pošten ili nepošten-za koga? Ovako ili onako, svejedno je. Moj Ivan je umro! Imao je jedva 10 godina.

 

SUSJEDA: Čitav dan si sam, pa te moraju obilaziti tužne misli. I hladno ti je. Moraš naložiti. Dođi sa mnom susjede. Kod nas je toplo. Malena soba, puna ljudi, pa se brzo ugrije. Uzmi sobom čizme, pa ćeš ih u dva sata popraviti za mojega Matu.

 

MARTIN: Neću da radim! Čemu? Ivan je mrtav!...

 

SUSJEDA: Ivan je mrtav, ali ti si živ! I kako ćeš živjeti, ako ne budeš radio?

 

MARTIN: Ne treba da živim. Zato ne treba ni da radim.

 

SUSJEDA: Majstore, majstore, Bog te utješio. Kad već nikako ne možeš, moram ih odnijeti drugome.

 

MARTIN: Eto ti ih, na stolici.

 

SUSJEDA: (uzme čizme) Bog te utješio, majstore, a ja moram otići. (ode)

 

(spušta se mrak. Vani zavija vjetar. Na cesti zapale uličnu svjetiljku.)

 

MARTIN: (miluje postelju) Ivane!-Nema te više u postelji. Zašto si ostavio svoga tatu? Ili je možda tvoj tata ostavio tebe? Otac ne bi smio ostaviti dijete. Teška me misao progoni. Sinčić, dječak je umro, a ti, otac, starac, pa živiš. (ide k stolu) Evo me, Ivane, evo me. Iz trostrukog šraga zamku za vrat- pa je sve svršeno. (plete konopac)

 

HODOČASNIK: (uđe) Mir s tobom, brate!

 

MARTIN: (stoji šuteći u tami)

 

HODOČASNIK: Putnik sam. Vidio sam vani tvoju tablu i naslikanu tvoju čizmu, pa sam ušao. Molim te, zakrpaj mi čizmu.

 

MARTIN: Bog s tobom. Ne radim više. Za uglom je drugi čizmar.

 

HODOČASNIK: Oprosti mi, brate! Vidio sam tablu, i...

 

MARTIN: (zlovoljno mu upade u riječ) Tablu skini i baci je u jarak. Ja sam svoj posao završio zauvijek.

 

HODOČASNIK: Kažeš, da si svoj posao završio zauvijek, a još radiš. Pleteš konopac... Uznemirujem te? Kako vidim, nije Božja volja da mi zakrpaš potplate. (nakloni mu se) Blagoslovi me!

 

MARTIN: Ne rugaj se!

 

HODOČASNIK: Bože sačuvaj! – Žalostan si: ''Blago onima koji su žalosni, jer će se utješiti'', veli Gospodin. Nesretni su bliže Bogu nego sretni, zato te molim da me blagosloviš.

 

MARTIN: A tko si ti, čudoviti čovječe?

 

HODOČASNIK: Nevrijedan sam Božji hodočasnik. Dolazim iz Jeruzalema, s groba Sina Božjega.

 

MARTIN: Imaš li svoj dom? Ženu? Djecu?

 

HODOČASNIK: Imao sam. Možda još žive u Slavoniji.

 

MARTIN: Valjda nisi bio sretan?

 

HODOČASNIK: Što je sreća? – Imao sam 20 konja, 40 volova, 100 ovaca, veliko gospodarstvo, bujne pašnjake. Pa što? Od rana jutra, pa do kasne noći sam radio, samo briga – a zašto? – Sve za blago ovoga svijeta. Nije mi ostalo vremena ni za Boga, ni za spas duše. Žena marljiva, djeca radina. Bogastvo se gomilalo, bogastvo je trovalo srce. I stali me nekako čudno gledati žena i djeca, i prepirati se među sobom, kako će se podijeliti poslije moje smrti. Pobojao sam se za svoju dušu, pobojao se za dušu svojih dragih. Pa sam potajno otišao. Ništa nisam uzeo. Samo štap i torbu. Odrekao sam se svega blaga, žene, djece. Ostao mi je Bog i sada sam sretan.

 

MARTIN: Imao si ženu i djecu, pa si ih ostavio...

 

HODOČASNIK: Gospodin me zvao. (vani se stišao vjetar)

 

MARTIN: Ded sjedni. Zapalit ću svjetlo. Ja nikada nisam znao što je bogastvo. Šest godina je prošlo otkad mi je žena umrla. Ostavila mi je sinčića Ivana. Imao je samo četiri godine, kada mu je mati umrla.

 

HODOČASNIK: Bog ti platio, moj dobrotvore. (izuva čizmu i da ju majstoru) Ne zamjeri majstore, kako se zoveš?

 

MARTIN: Martin

 

HODOČASNIK: Pripovijedaj mi dalje o Ivanu.

 

MARTIN: Svi su ga voljeli. Kod kuće se prihvaćao svakog posla. (zastane sa pričom i odjenom kaže) Hladno je kod mene, jel da?

 

HODOČASNIK: Da naložim djede? Eno drva i šibica. Čini se da danas nisi naložio.

 

MARTIN: Nisam.

 

HODOČASNIK: Naložit ću ako dopustiš. Hladna ruka, ukočen posao.

 

MARTIN: Ti meni pomažeš a ja bi morao tebi.

 

HODOČASNIK: Sebi pomažem, djede, sebi. Pripovijedaj mi o Ivanu.

 

MARTIN: Tu, na tom stočiću, sjedio je pokraj mene. Sve je gledao, sve razumio, sve znao. Znao je uzeti posao u ruke. Ali iznenada se razbolio. Pet, šset dana tresla ga groznica. Umro je!

 

HODOČASNIK: Tvoj sin je mrtav. Meni moji rade o glavi. Što gore?

 

MARTIN: (nakon kratke stanke) A, jesi li ti oprostio svojima?

 

HODOČASNIK: Jesam, brate. Oprostio im od srca. I bogato me zato nagradio Gospodin. Ostavio sam i kuću i ženu i djecu i njive radi Krista i Evanđelja, a primio sam stoputa toliko i kuća i djece i njiva...

 

MARTIN: Razumijem. Tko posjeduje blago, rob je svoga blaga. Nije mi do bogastva. Ali osamljen sam. Obuzima me tuga. Za koga da živim? Za koga da radim? Život mi je omrznuo, umro bih rado.

 

HODOČASNIK: Ne valja ti govor, Martine. Nama nije dano da sudimo djela Božja. Tvome je sinu Bog dosudio da umre,a tebi da živiš.

 

MARTIN: Siromah sam i zapušten. Nikome na ovom svijetu neću trebati.

 

HODOČASNIK: ''Tko se uzvisuje ponizit će se, govori Gospodin, a tko se ponizuje uzvisit će se''. Ni vrabac ne pada s krova bez volje Božja. Zar ne vrijediš više od vrapca? Gospodin te neće zapustiti.

MARTIN: A za koga da živim?

 

HODOČASNIK: Za Boga treba živjeti.

 

MARTIN: A kako da živim za Njega?

 

HODOČASNIK: Kako valja živjeti za Boga, pokazao nam je Krist. Čitaj Evanđelje, pa ćeš upoznati istinu, put i život.

 

MARTIN: Zar ti čitaš Evanđelje?

 

HODOČASNIK: Čitam. Na svim putovima prati me sveta knjiga.

 

MARTIN: Primakni se svjetlosti, pa ako ti nije teško, ded, pročitaj nešto iz Evanđelja.

 

HODOČASNIK: Ne zamjeri, brate. Neuk sam čovjek pa mi neće glatko teći (približi se, iz torbe izvadi knjigu i otvori je) Evo ovdje se je otvorila: Blago vama siromasima, jer je vaše kraljevstvo Božje. Blago vama koji ste sada gladni, jer ćete se nasititi. Blago vama koji sada plačete, jer čete se smijati – Čuješ, što nam obećaje Gospodin?

 

MARTIN:  Blago vama koji sada plačete...

 

HODOČASNIK: ...jer ćete se smijati. – Onda čuj još što nam Gospodin naređuje. (nastavlja): ''Svakome koji ište od tebe, podaj, i od onoga koji otme od tebe ne traži natrag. I kako hoćete da ljudi čine vama, onako i vi činite njima. – Budite milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan. I ne sudite i neće vam se suditi. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Opraštajte i oprostit će vam se.'' – Jesmo li, dakle, sami i zapušteni, Martine, ako živimo po tom nauku? Moramo imati tvrdu vjeru u Gospodina. I povjeriti mu se iz sveg srca. Poslušaj priču. (nastavlja): ''Što me zovete Gospodine, Gospodine, a ne činite što govorim? Svaki koji dolazi k meni i sluša moje riječi i izvršuje ih, kazat ću vam kakav je. On je kao čovjek, koji gradi kuću, pa kopa u dubinu i udari temelj na stijeni. A kad dođe poplava, navali bujica na onu kuću, i ne može je pokrenuti, jer je bila dobro sagrađena. A koji sluša i ne izvršuje, on je čovjek, koji sazida kuću na zemlji bez temelja i navali na nju bujica i odmah pade i pretvori se u veliku ruševinu.''

 

MARTIN:  (dovršio je posao i zamišljeno sluša)

 

HODOČASNIK: (zatvori knjigu) Gospodin živi među nama: Sam i u svojim djelima. Samo mu ne smijemo zatvoriti vrata i srce. Martine, Zakrpao si mi čizmu. Hvala ti!

 

MARTIN: (pruži mu čizmu) Prenoći pod mojim krovom!

 

HODOČASNIK: (obuje se) Hvala ti! Odmorio sam se. Moj put vodi još daleko. Kako da ti naplatim dug?

 

MARTIN: Više sam primio nego sam ti dao.

 

HODOČASNIK: Bio si mi ljubazan kao bratu. Bog ti platio! Brate moj, evo uzmi ovo sveto Evanđelje. (pruži mu knjigu) I mir s tobom! (odlazi)

 

MARTIN: Sjeti se na me na svim mjestima. Bog s tobom. (posvijetli mu po stepenicama) – Već je kasno. Snijeg još uvijek pada. (zamisli se) – Očajan sam nad samim sobom. Zaboravio na Boga. Veliki sam grešnik. Pomozi mi Kriste! Žalostan sam, utješi me! Pao sam, podigni me! Obacio sam život, oživi me! Sada ti se vračam  i želim biti tvoj. Neka mi Tvoja blaženstva budu snaga za Tvoje Kraljevstvo, u kojem ću opet susresti svoju Anu i Ivana.