Tko je ukrao zimu?
LIKOVI: DJEVOJČICA
PRVO STABLO
DRUGO STABLO
MEDO
CVIJET
Djevojčica u ljetnoj odjeći, ali s čizmama, kapom, šalom i rukavicama nešto traži po pozornici. Zaviruje na sve strane.
DJEVOJČICA: Ma, gdje li je samo nestala?
Gdje se ona skrila?
Mama mi je pričala
da je još prije par godina
ovdje redovito bila.
Djevojčica dolazi do djece-stabala. Oni na sebi imaju lišće. Tužni su, bezvoljni i grane su im obješene.
DJEVOJČICA: Jeste li je vi vidjeli?
Vi biste morali znati!
Ona vam svake godine san
i mir mora dati.
Stabla se polagano pokreću i trepere lišćem. Nekako su troma.
PRVO STABLO: Ove godine je nema,
vidjeli je nismo.
Čak smo je zvali da žurno dođe
i poslali joj pismo.
DRUGO STABLO: Ali ništa!
Odgovora niotkuda.
Ovo je stvarno
godina neka luda!
Djevojčica nastavlja potragu, a stabla izgledaju još umornije. Pojavljuje se MEDO. Rasteže se, trlja oči, mumlja, nervozno se valja po podu, a onda ustaje. Djevojčica mu prilazi, gleda ga, a onda opet nešto traži.
MEDO: Što to tražiš, djevojčice?
Što te muči tako?
Vidim da si zabrinuta
i da nešto želiš jako!
Medo zijeva, proteže se.
DJEVOJČICA: Nigdje je ne mogu naći.
Ne znam dal' je više ima?!
Htjela bih ja znati samo
je li igdje stigla zima?
U mom domu sve je spremno;
čizme, kaput, čak i sanjke.
Sve te priče o toj zimi
čine mi se kao bajke.
MEDO: I meni je nešto čudno.
Još mi nešto spavat ne da.
Moja glava sama pada,
moje oko jedva gleda.
Al' ne mogu na spavanje
na toplini ovoj poći.
Još se nadam da će zima
uskoro nam ipak doći.
DJEVOJČICA: Pođi samnom
pa je traži!
MEDO: Hajde, idem!
Ležanje me samo draži!
Pojavljuje se dijete – cvjetić. Ima mali kišobran posut cvjetićima. Dijete čuči pa se polagano diže. Malo otvori kišobran, oprezno se okreće oko sebe pa ga brzo zatvara i ponovno čučne, kao da se od nečega skriva. Medo i djevojčica radoznalo ga obilaze.
DJEVOJČICA: Možda o tom znade nešto
Ovaj cvijetak tu u travi.
Možda su mu prišapnule
ptice, travke, bube, mravi.
MEDO: (Staje ljut pred cvjetić. Brunda.)
Reci, mali, po istini
sada nama sve što znaš.
Zašto sada ti si plašljiv,
od koga se ti skrivaš.
Cvjetić se najprije skriva čučeći iza kišobrana, a zatim ustaje, bojažljivo se vrti u krug i pomalo se pojavljuje iza kišobrana.
CVJETIĆ. Jako dugo ja već čekam.
Čučim, sjedim ispod trave.
Prijatelji moji mali
već odavno digli glave.
Nitko ne zna, ne govori
hoće li nam zima stići.
Jadan, malen više ne znam
mogu li već glavu dići.
Ponovno se bojažljivo okreće oko sebe i zatim čučne s kišobranom iznad sebe.
MEDO: To je čudno, nikad gore.
Pošašavila je klima.
A ja čekam, sav nervozan
da već jednom stigne zima.
I on čučne pokraj cvjetića, klima glavom i prima se rukama za glavu.
CVJETIĆ: Tek je siječanj! Tako toplo!
Priroda se cijela budi.
Čula sam gdje netko reče
da su za sve krivi ljudi.
Iz pozadine kao da se čuje šum stabala.
STABLA: Šššššš!
Ima nade, ima nade!
DJEVOJČICA: (Trgne se.)
Tko se čuje?
Tko to zbori?
Ko da potok
sad žubori!
STABLA: (Malo glasnije.)
Ima nade, ima spasa!
MEDO: (Trči do stabla. Leđima ih gurka, trese.)
Onda reci, progovori!
Vidiš da nas briga mori!
PRVO STABLO: Želite li hladnu zimu,
puno snijega i veselja?
DRUGO STABLO: Vratiti baš sve na staro,
vidim da je žarka želja.
DJEVOJČICA: Bit ću dobra,
sve ću dati
za pahulja pregršt
barem pet-šest sati!
STABLA: Onda dobro,
pođi djeci
pa im sada
ovo reci.
PROVO STABLO: Vitka stabla neka sade,
DRUGO STABLO: iz potoka smeće vade.
PRVO STABLO: Manje vožnje u autu,
DRUGO STABLO: zdravije je trčanje po putu.
MEDO: Djevojčice, ti poteci,
u svom kraju ovo svima reci.
(Obraća se cvijetu.)
A mi, hajdmo
zimu tražit.
Nadajmo se da će naše
isprike uvažit.
(Svi odlaze.)