ULOGE: Marko, Luka, Ivan i Bartul
1. SCENA
(na ulici ispred škole)
MARKO: Pogledajte ga! Treba mu netko tko će mu nositi sve te knjige.
BARTUL: Kakav štreber!
MARKO: Posudio je pola knjižnice! Pa danas je petak. Zar će sve te knjige pročitati tijekom vikenda?! Nosi i radne bilježnice. Zar ih nismo trebali ostaviti u školi?
BARTUL: I enciklopedije! Pravi štreber, rekao sam ti! Njemu je vikend prigoda da sve nauči unaprijed. Gledaj sada!
MARKO: Bartule, kamo ćeš? Što ćeš?
BARTUL: Samo me gledaj!
(Bartul podmetne Luki nogu. On padne, naočale odlete i knjige ispadnu.)
LUKA: Moje naočale!
BARTUL: Što je, štreberu? Kako ćeš bez naočala čitati sve te knjige? Ostat ćeš bez petice u ponedjeljak!
(Bartul lupne nogom u naočale, potom Bartul i Marko odu. Dolazi Ivan. Luka traži naočale.)
IVAN: Što to radite? Kako vas nije sram?! Polako... Pomoći ću ti da ustaneš. Evo!
(daje mu naočale) Zaista bi već trebali odrasti!
LUKA: Hvala ti...
IVAN: Pomoći ću ti pokupiti knjige. (pomaže mu.)
LUKA: Hvala ti.
IVAN: Zašto nosiš toliko knjiga? Zar se seliš?
LUKA: Ovaj...
IVAN: Moram ti priznati da toliko knjiga nisam dosada pročitao. Gdje živiš? Nisam te ranije viđao.
LUKA: Živim, ovaj, živio sam pokraj pošte.
IVAN: Pokraj pošte?! Pa i ja ondje živim. Kako to da te nikada nisam vidio?
LUKA: Ne znam... Idem sada. Hvala ti još jednom.
(Luka se okrene na drugu stranu i pođe dalje.)
IVAN: Ali čekaj! Kamo ćeš? Pošta je na drugoj strani.
LUKA: Znam gdje mi je kuća, ali ...
IVAN: Slušaj, vidim da ti nije dobro. Takav si zbog one dvojice? Ni ja ne znam zašto su takvi. Uvijek nađu neku žrtvu. Nije u tebi problem. Njima možda nedostaje ljubavi i topline. Hajde, razveseli se malo!
LUKA: Zašto gubiš vrijeme na mene?
IVAN: Gubim vrijeme? Pa kakve su to riječi? Vidim da s tobom neće biti lako.
LUKA: To ti i želim reći. Najbolje ti je da odeš od mene.
IVAN (pruži mu ruku): Prijatelji?!
LUKA: Zar tako brzo sklapaš prijateljstva?
IVAN: Brzo? Imao sam dovoljno vremena da bih mogao prepoznati pravog prijatelja.
Znam da će Bartul i Marko također to vidjeti u tebi.
LUKA: Što to?
IVAN: Zanimljiva i vrijedna prijatelja.
LUKA: Zanimljiv i vrijedan1? Idem...
IVAN: Zar mi nisi dao ruku? A sada me ne smiješ odbiti. Idemo k meni. Vruća čokolada će nam goditi.
LUKA: Ali...
IVAN: Nemoj se izvlačiti! Moramo proslaviti početak našega prijateljstva. Daj mi te knjige, ponijet ćemo ih zajedno. Mogao bih koju posuditi. Idemo! (Odu.)
2. SCENA
u školskoj dvorani ili razredu.
BARTUL: Tko bi rekao da ćemo postati prijatelji.
IVAN: Ne zaboravi da sam ja Lukin najbolji prijatelj.
BARTUL: Kako bih to mogao zaboraviti, kada me stalno podsjećaš na onaj događaj. Stotinu puta sam ti rekao da mi je žao. Pa promijenio sam se!
IVAN: Istina.
LUKA: U redu je. Ja se nesjećam udarca.
BARTUL: Tko nam je danas predavač?
IVAN: Zar si zaboravio da danas obilježavamo Dane zahvalnosti. Svi smo u dvorani. Dobro je da mene razrednica nije izabrala za govor zahvale.Znaš kako mije teško popeti se na pozornicu. A i glupo mi jestalno govoriti: "Hvala mami, tati, učiteljima..."
BARTUL: A tko će ove godine držati govor?
LUKA: Ja.
BARTUL: Ti? Zato si malo nervozan?
IVAN: Hej! Pa ti ćeš biti izvrstan! Tko bi to mogao bolje od tebe?!
LUKA: Tu su mi i roditelji...
IVAN: Otkad ti imaš tremu pred roditeljima? Pa nastupao si već pred njima.
BARTUL: Evo počinje. Daju ti znak.
IVAN: Samo hrabro prijatelju! (Luka ustne i krene prema pozornici.) To je moj prijatelj, tako sam ponosan na njega! Što mu je? Zašto čeka?
BARTUL: Sada će, ne brini.
LUKA (zauzima mjesto za govornicom): Danas je prigoda da zahvalimo svima koji su nam na bilo koji način pomogli. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, ali najviše svojim prijateljima. Biti komu prijatelj najveći je dar koji toj osobi možeš dati. Ispričat ću vam priču...
BARTUL: Što mu je? Kakva priča?
IVAN: Pssst! Tiše!
LUKA: Nikada neću zaboraviti taj dan, taj petak. Ispraznio sam svoj ormarić, uzeo sve svoje knjige i otišao od kuće. Odlučio sam da se nikada više neću vratiti. Zato sam i pokupio svoje stvari, da ih moja majka poslije ne mora odnositi, jer toga petka... Zapravo, odlučio sam prekinuti život...
IVAN: O, Bože! Ispraznio je ormarić!
BARTUL: To je bio onaj petak! A ja sam mislio...
LUKA: A onda mi se on nasmijao i pružio mi ruku. Nije me pustio da odem. Ljubav mojeg prijatelja nije odustajala od mene. Hvala Bogu, bio sam spašen! Moj prijatelj Ivan mi je spasio život! Tek sam sada shvatio dubinu svega toga. I na kraju želim vam reći: nikad ne podcjenjujte moć svojih dijela. Jednom malom gestom možete komu promijeniti život. Nabolje ili nagore. Zapamtite to! (Svi plješću, a Luka s nelagodom, skromno nastavlja.) Hvala, hvala, ali neka ovaj pljesak bude za mojeg prijatelja. I za život!