BOŽIĆNA PRIČA O DVA DJETETA

 

Likovi: Isus, Jurica, Marija i Josip (samo stoje ili sjede kraj jaslica)

 

Scena: u jaslicama leži Isus (lutka), pokraj njega sjede Marija i Josip. Pastiri su davno otišli i njih troje su sami. Dolazi dječak, stidljivo prilazi jaslicama, obučen u stare hlače i majicu.

Začuje se glas Isusa (negdje sakriveni dječak sa mikrofonom)

 

ISUS: Dođi bliže. Zašto se bojiš?

JURICA: (stidljivo prilazi jaslicama, bojeći se) Zato što ti nisam ništa donio.

ISUS: A ja bih vrlo rado nešto od tebe dobio.

JURICA: (pomalo ljutito) Ja ništa ne znam, ništa ne posjedujem. Kad bih nešto imao, to bi ti i dao.

(počinje pretraživati poderane džepove svojih hlača i pronađe nožić i pruži ga djetetu u jaslicama)

JURICA: Samo ovo imam, uzmi ga.

ISUS: Ne, nožić zadrži. Od tebe želim samo tri stvari.

JURICA: Što god želiš, samo reci.

ISUS: Daruj mi svoju posljednju sliku koju si nacrtao.

(Jurica se zacrveni, bilo mu je neugodno. Da ni Marija ni Josip ne čuju, dječak se posve približi Djetetu)

JURICA: (tužno) Ali slika je bila tako loša, da je nitko nije ni htio vidjeti.

ISUS: Upravo zato. Upravo zato hoću tu sliku. Donesi mi uvijek sve ono što se drugima na tebi ne sviđa, što druge u tvom životu ne zadovoljava. A onda želim da mi daš svoj tanjur.

JURICA: Ali njega sam danas razbio. (pomalo mucajući kaže)

ISUS: Upravo zato ga hoću. Donesi mi uvijek sve ono što je u tvom životu slomljeno, da to opet zacijelim. I kao posljednje, daj mi svoj odgovor roditeljima kad su te pitali kako si razbio tanjur.

(sada se Jurica vrlo ražalosti i zamuca)

JURICA: Rekao sam da sam tanjur nehotice gurnuo sa stola, ali to je bila laž. Stvarno sam ga u ljutnji bacio na kameni pod.

ISUS: To sam htio znati. Donesi mi uvijek sve zlo svoga života, svoje laži i uzmicanja, svoj kukavičluk i svoju okrutnost. Sve ću ti ih uzeti. Ti ih ne trebaš. Želim te razveseliti i oprostiti tvoje pogreške. Od danas možeš svakoga dana doći k meni.