MOJ BRAT VJEKOSLAV

 

SANDRA: (sjedi u dnevnom boravku vrtića i prišiva okruglu kiticu na branimirovu kapu. Branimir slaže lego kockice.) Mogao bi mi sada ispričati što je dalje bilo s tvojim bratom Vjekoslavom.

BRANIMIR: Neugodno mi je.

SANDRA: Daj molim te, jako me zanima.

BRANIMIR: Sad je sve u redu.

SANDRA: Od početka mi pričaj, molim te.

BRANIMIR: Najprije sam primjetio da se u našoj kući događa nešto čudno, ali nitko nije ništa htio otvoreno reči.

SANDRA: Po čemu si to primjetio?

BRANIMIR: Mama je bila tužna. Kada bi došla po mene u vrtić, uopće nije slušala što sam joj pričao o onome što smo radili toga dana. Jedne večeri, spremila me na spavanje, ali ja nisam odmah zapsao. Čuo sam kako s tatom u drugoj sobi potiho razgovara. Ustao sam i prisluškivao kod vrata, ali nije se moglo čuti. Onda je tata vikao: „Ali kako je to moguće? Zar se nismo dogovorili da nećemo imati više djece?“

SANDRA: Joj, grozan je.

BRANIMIR: Tada sam počeo shvaćati: tata ne želi da imaju dijete koje je mama nosila u trbuhu.

SANDRA: A ti si uvijek govorio da ti je drago što ćeš imati brata.

BRANIMIR: Jesam, i jako sam mu se radovao.

SANDRA: I onda?

BRANIMIR: Nakon nekoliko dana sve se smirilo. Mama je postala radosnija. Otišla je u bolnicu roditi, i tata se veselio. Nas dvojica ostali smo sami; pripremili smo krevetić za malog Vjekoslava i spremali igračke što nam ih je dala teta Mira. Ja sam se trebao preseliti k njoj na nekoliko dana, ali nisam htio i tata je na kraju rekao da ćemo se nekako snaći. Načinili smo dnevni red i ja sam točno znao svoje dužnosti. Bilo je jako zanimljivo.

S.IRENA: (ulazi ljutita) Sandra, Branimire, gdje ste?! Vas uvijek treba čekati!

SANDRA: Sestro Irena, imamo važan razgovor, možemo li ovaj odmor ostati? Pospremit ćemo dnevni boravak i hodnik ako treba.

S.IRENA: Otkud tebi igla i konac? Što to radiš?

SANDRA: Moram Branimiru zašiti kiticu, Marko ju je jučer pokidao.

S.IRENA: Ma nemoj, ti ćeš to zašiti? Za pet minuta da ste oboje na dvorištu! (odlazi)

BRANIMIR: Poći ćemo da se ne ljuti.

SANDRA: Neka dok se drugi spreme, ti možeš ispričati do kraja.

BRANIMIR: Onda je tata otišao po mamu u bolnicu. Ja sam bio sretan što ću imati brata. To jutro nisam htio jesti, samo sam se umio i obukao. Tata se vratio pred podne. Bio je vrlo tužan, sjeo je u naslonjač, uzeo me u krilo i rekao:“ Slušaj, Branimire, mama ti šalje veliku pusu, dobio si brata...“. Ja sam skočio od radosti i donio igračke da i on vidi koje sam izabrao. Začudio sam se kad sam vidio da tata plače. On nikada nije plakao, barem ga ja nisam vidio. „Što se dogodilo?“, upitao sam. On me privinuo uza se i rekao: „S Vjekoslavom nešto nije u redu, bolestan je“. „Da se nije rodio slijep?“ upitao sam. „U tijelu je sasvim zdrav, ali duševno nije!“, rekao je tata i onda sam i ja plakao s njim. Mislio sam: kako se može na tako malom djetetu vidjeti da je duševno bolesno? Tata je rekao: „Liječnici to znaju po nekim znakovima“. Od tada sam s njim išao svaki dan mami u bolnicu, ponekad bismo se odvezli taksijem i ja bih joj kupio cvijeće. Mama uopće nije bila tužna. Onda je i tati bilo lakše. Rekao je da ćemo učiniti sve da Vjekoslavu bude dobro i da ćemo ga svi voljeti, jer on treba puno ljubavi.

S.IRENA: Čujete li vi mene, Sandra i Branimire? Zar vam trebam sto puta reči istu stvar? (uzima kapu Sandri iz ruku i oboje ih prati do vrata) Požurite prema glavnom izlazu, tamo vas čekaju! (odlazi)

SANDRA: Branimire, budi sa mnom kad stanemo u red, pa ćeš mi pričati i sve ostalo, meni je jako zanimljivo. (Sandra i Branimir oblače kapute, stavljaju šalove i izlaze)

PJESMA: „Sred te se pećine“

 

DRUGI PRIZOR – S TATOM U ŠETNJI

(tata i Branimir u šetnji, tata gura dječja kolica)

TATA: Ti znaš da svi roditelji vole da su im djeca zdrava duhom i tijelom, ali nama se dogodilo tako kako se dogodilo...

BRANIMIR: A tko određuje da se tako dogodi?

TATA: Kad se nešto dogodi, to nitko ne određuje. To se jednostavno dogodilo.

BRANIMIR: A Bog?

TATA: Bog pomaže onima kojima se to dogodilo.

BRANIMIR: A ima li još ljudi kojima se to dogodi?

TATA: Naravno. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Kennedy, na primjer, imao je takvu sestru, a fancuskom predsjedniku de Gaulleu rodila se bolesna kćerka.

BRANIMIRI: Zašto je svećenik rekao da je dobro to što se nama dogodilo?

TATA: Nije on rekao da je dobro, nego da to trebamo prihvatiti, da je takav Vjekoslavov život jednako vrijedan i da je Bog na strani onih koji trpe.

BRANIMIR: Rekao je:“To dijete će biti svima vama Božji blagoslov“. I on ga je blagoslovio, to je jako lijepo od njega.

TATA: Znaš, Branimire, drugi ljudi ne misle tako jer nisu doživjeli ovo što smo doživjeli mi...Ti ćeš od ljudi čuti i glupih promjedbi na račun Vjekoslava.

BRANIMIR: Već sam ih čuo.

TATA: Stvarno?

BRANIMIR: Da, da...Ona stara gospođa u trgovini pitala me:“Je li istina da ti je brat malouman?“ Onda je mahala glavom i govorila: „Jadni ljudi, jadni ljudi!“ A teta Micika s drugog kata rekla je jučer svojoj prijateljici da smo mi ludi kad se nismo znali riješiti tog jadnika i da su takva djeca na teret državi.

TATA: Branimire, nikad se nemoj obazirati na to što ljudi pričaju. Mi moramo biti hrabri i čuvati svoje dostojanstvo, jer njihove primjedbe nisu dobre.

BRANIMIR: Znam, to mi je i mama rekla...Ona je vrlo hrabra. Kad s njom idem u šetnju, vesela je i rado razgovara sa ženama koje je sretnu, iako one izgledaju tužne kad pogledaju Vjekoslava.

TATA: Da, ljudi obično ne znaju cijelu istinu, ali kad bi se njima tako nešto dogodilo, vjerujem da nebi bili takvi. Uostalom, znaš i sam kako je bilo nama na početku...(zastor)