Sveta noć

 

 

ČITAČ:  Prije puno godina, tamo daleko na istoku, u Betlehemskoj dolini, spustila se čarobna noć.

/Tiho svira „Tiha noć“/

               Ljudi nisu znali zašto je ova noć tako divna, ali priroda je znala. Ona je u radosnom očekivanju zaustavila svoj dah. Prosula je pregršti bisera po travi, cvijeću i drveću .

               U jednoj tamnoj špilji bilo je te noći vrlo živo. Na ulazu je cvao bijeli ljiljan. Okrenuo je svoje lice prema špilji i rekao:

 

LJILJAN:  Čujete li? Noćas će doći! Sada je baš ovuda prošao zečić da nam javi.

 

SVI:   Dolazi! Doći će!

 

LJILJAN:   Da, dolazi!... O što bih dao za sreću, da mogu mirisati uz njegovu kolijevku!

 

ČITAČ:  I dvije krupne suze, kao dva dragulja, zablistaše na njegovoj kruni. /kratka stanka/

                 Na to progovore stare jasle, kojima je crvotočina izjela kosti:

 

JASLE:  Ne plači, dragi brate! Ti ćeš ga barem vidjeti, ali mi siromasi u špilji, bili bismo sretni, da ga samo trenutak gledamo.

 

SLAMA:   Ja sam doduše samo prosta slama, ali sve mi nešto veli, da ćemo Ga i mi vidjeti! Što ti misliš, prijatelju vole?

 

VOL:  I ja slutim da će doći Mesija, premda nismo vrijedni… Ali, slušajte!... Netko dolazi!

 

ČITAČ:   Svi napeto osluškuju. Onda se javi ljiljan:

 

LJILJAN:  O, to su ljudi!... Djevica!... Anđeo! Što li? Kamo će? K nama! I jedan čovjek je s njom. Dajmo im noćište!

 

ČITAČ:   U špilju uđe Djevica, sva umorna od puta. Na ulazu se milo nasmiješi, kao da pozdravlja one, koji će joj pružiti konačište… Stasit muž prikupio je nešto slame i pripravlja siromašno noćište. Nakon nekog vremena sve se smiri… I kada je noć bila u sredini svoga tijeka… /svira „svim na zemlji“/ 

                Siđe Nebeski kralj iz krila Prečiste Djevice k nama siromasima… Jasle se bude!

 

JASLE:   O, Bože! Divnog li čuda! Na meni leži Djetešce, ko´malo Janješce!... Slamo, slamice, ne spavaj!

 

SLAMA:   O, ne spavam ja, već slušam kucaj dragog Srdašca. Oj, čujte svi: ovo je dijete Mesija!!

 

SVI:  Mesija !?? O, Mesija!!!

 

VOL:   Nemoj mu, slamice, oštra biti!

 

SLAMA:   A ti ga, vole, svojim dahom grij!

 

ČITAČ:  Na to jasle progovore svečanim glasom:

 

JASLE:  O, sreće! Ja sam prvi njegov žrtvenik! Jer On se, evo, već na meni žrtvuje za ljude sve, za bijednike.

 

ČITAČ:  A bijeli ljiljan jedva je od sreće mogao progovoriti:

 

LJILJAN:  I ja sam tu! Moj davni san je ispunjen. Uz njegovu zipku miris prosipljem.

 

SVI:  A kako si amo došao? Zar ljiljan putuje?

 

LJILJAN:  Poslušajte! Djevica me stavi u jasle, kao prvi darak svome sinu.

 

SVI: O, to je sreća! No, sad ćeš umrijeti!

 

LJILJAN:  Što zato ako umirem, kad samo Kristu miris prosipljem! S Njime trpjeti i za njega umrijeti, to znači, braćo, uvijek živjeti!!!