Isus u našem mjestu

Lica:

Pripovjedač, Josip, Marija, žena I, žena II, krčmar, bolničar, statisti

PRIPOVJEDAČ:

Isus se rađa i danas. Pitam se je li danas primljen kao i prije 2000. godina i ima li današnji čovjek srca za Boga? Ima li u srcu današnjeg čovjeka mjesta za one najpotrebnije i prepoznaje li u njima Njega koji je i sam rekao: "Što učiniste jednome od ovih najmanjih, meni učiniste!"

Tako Josip i Marija koračaju i danas, tražeći i kucajući na srca ljudi imaju li mjesta za njih i Dijete koje se ima roditi.

Već umorni od puta, sve sporije prolaze zadnji dio puta prema Davidovom Gradu

MARIJA:

Josipe, ne mogu više, jesmo li bar blizu Grada Davidova? Evo, Marijo, nema još puno (nastavi sumnjičavo) Da ti budem iskren, sve mi je ovo nekako čudno i strano. Možda smo trebali skrenuti desno preko Save? Ove kuće su tako velike i ova cesta nije zemljana već, ne znam… Napravljena je od nečega crnog, od čega nas već peku tabani, pa sve teže hodamo. Ah, da nije tog popisa stanovništva, sad bi ti bila kod kuće, na toplom i pravila večeru. No, ne boj se, sve će dobro proći, ja sam uz tebe.

MARIJA:

Ali kakve su ovo ogromne kuće i od čega su napravljene? A otkuda im tolike ogromne baklje što osvjetljavaju ulicu? Već se mrači. Morat ćemo negdje naći kakvo prenoćište.

JOSIP:

Ne brini se, ja ću se pobrinuti za to.

MARIJA:

(začuđeno) Ali ovi ljudi. Kakve to haljine nose, Josipe?

JOSIP:

Ne znam, Marijo, bit će da su u ovom kraju drugačiji običaji. Pogledaj im provozna sredstva! To su zapravo neke male pokretne kućice.

MARIJA:

Bojim se , Josipe!

JOSIP:

Nemaš se čega bojati, sve dok je Bog s nama

MARIJA:

U pravu si. Ja znam da je Gospodin sa mnom, da smo pod Njegovom zaštitom i blagoslovom.

PRIPOVIJEDAČ:

Polako koračajući, dođoše do jednog motela. Odlučili su potražiti prenoćište

JOSIP:

Pričekaj me ovdje Marijo, idem provjeriti ima li mjesta.

(Ide prema motelu i kad ugleda ženu začuđeno se okrene prema publici.) Bože, pa u ovom kraju su zaista čudni ljudi. Žena s kratkom kosom kao u muškarca? Možda boluje od kakve kožne bolesti?

(okrene se prema ženi) Dobra večer! Oprostite, ja i moja žena bismo prenoćili ovdje, ako ima mjesta?

ŽENA I:

Na žalost gospodine, sve je puno. (ljubazno)

JOSIP:

Ali zar su baš sve sobe zauzete?

ŽENA I:

Da! Pa znate kako je, Božić je! Trebali ste prije rezervirati!

JOSIP:

Božić je? Aha! Laku noć! (zbunjeno)

ŽENA I:

Laku noć, gospodine!

PRIPOVIJEDAČ:

To je bio samo prvi od niza neuspjeha koje su Josip i Marija doživjeli te večeri. Išli su od hotela do hotela, od krčme do krčme, od motela do motela, tražeći prenoćište. Ali odgovor je svugdje bio ne. Što zbog gužve, što zbog njihove čudne odjeće, što zbog Marijinog visokog stupnja trudnoće. Međutim, Josip i Marija nisu gubili nadu, vjerovali su da su ljudi u dvadesetom, na pragu dvadeset i prvog stoljeća humaniji nego što su bili prije dvije tisuće godina.(Josip i Marija idu od čovjeka do čovjeka i svi ih odbijaju.)

MARIJA:

(obraća se Josipu) Što su ti ovdje rekli?

JOSIP:

Rekli su mi: Gospodine, vi mora da se šalite! Ta Božić je.

MARIJA:

Božić? Opet taj "Božić"! Što li im to samo znači?

PRIPOVIJEDAČ:

Svi su oni slavili Božić, a nisu ni slutili da se ovaj put baš kod njih Isus trebao roditi. Koga li su oni o Božiću čekali?

MARIJA:

(iscrpljeno) Željela bih da što prije nešto nađemo, da bar negdje prespavamo, jer meni je sve gore i gore.

JOSIP:

Marijo, vjerujem da će sve biti u redu. Nadam se da u ovom kraju ima dobrih ljudi, koji nam žele pomoći.

MARIJA:

Ali gdje su oni? Svi oni koje sada gledamo samo nekuda žure, razgovaraju o novcu i kupuju šarene stvarčice, za koje kažu: to su pokloni za Božić? Ne znam što im to znači, ali mi se sve to skupa ne sviđa.

JOSIP:

Evo jedne krčme! Pričekaj me ovdje! Idem vidjeti, ima li mjesta. (Prilazi vlasniku krčme.)

VLASNIK KRČME:

(mirno) Gospodine, na žalost, mi ovdje dajemo samo hranu i piće, ali ne i prenoćište. Ali probajte...

ŽENA II:

Brzo, zovite hitnu, žena će se poroditi! (utrčava)

JOSIP:

(otrči prema Mariji) Jesi li dobro?

MARIJA:

(na stolici ) Tako je izgleda moralo biti. Ja se neću buniti.

BOLNIČAR:

(Utrči i mjeri Mariji puls.) Mora u bolnicu (obraća se Josipu) Molim vas, gospodine, zdravstveni karton.

JOSIP:

(začuđeno) Molim? Što je to?

BOLNIČAR:

(zapanjeno) Molim? Nemate ga? A kako ćemo znati zdravstvene podatke rodilje? (to izusti grubo, odmakne se i razgovara na mobitel. Halo sestro, ja sam! Još jedna rodilja bez podataka. Što ćemo s njom? Ništa?! Pa kako ništa!? Aha... Ali, sestro pa Božić je! Dobro, razumijemo! (obraća se Josipu) Žao mi je, gospodine, ali nećemo je moći primiti. Ovo je već sedmi slučaj u protekla dva dana da rodilja dolazi bez novaca i podataka. Mi si to ne možemo priuštiti. Morat ćemo vas ovdje ostaviti. Žao mi je, ipak, sretan vam Božić! Laku noć! (Svi odlaze, a Josip i Marija ostaju sami.)

JOSIP:

Znaš, Marijo, mislim da smo zalutali u neki drugi, u neki tuđi svijet, koji nas uopće ne prepoznaje. Svijet koji ne živi po vrijednostima Bića, koje nosiš u sebi, a koje će upravo doći na svijet zbog njih, iako to ne zaslužuju. Bolje bi nam bilo u našem vremenu, tamo bi nas barem štalica prihvatila...

PRIPOVIJEDAČ:

I rodio se mali Isus. Ovog puta rodio se na ulici između dva vlažna zida susjednih zgrada, okružen gladnim uličnim mačkama umjesto goveda iz štalice. Ali u posjet nisu došla tri kralja. Nikoga nije bilo... Čak ni pastira. A jedino svijetlo koje je obasjavalo ulicu dolazilo je visoko odozgor, s trećeg kata ove sive zgrade, gdje su ljudi večerali pečenicu i pjevali božićne pjesme...

(Svi zapjevaju: Veselje ti navješćujem…)

KRAJ